Tokom dana koje smo proveli u izolaciji, naši učenici, muzikalni instrumentalisti i pjevači, muzicirali su kako bi ispunili svoje vrijeme. Njihovi snimci su objedinjeni i organizovano je online muzičko veče.

Hvala svim učenicima na učešću!

Danas su se učenici III2 podsjetili mnogih naučenih stvari ali i naučili neke nove.
Kakvo je to voće banana,gdje raste,kako izgleda,kada se bere,koje vitamine sadrži i još mnogo toga.Ono što će im najviše i najsađe ostati u pamćenju je domaći koji su morali „napraviti“.
Pogledajte i sami specijalitete od banane!!
Učiteljica
Maja Bulatović

Na literarni konkurs „OSTANI DOMA“ u organizaciji Aktiva CSHB (OŠ „Sutjeska“) , pristiglo je puno lijepih radova. Ovim putem zahvaljujemo svim učesnicima konkursa u nadi da će I dalje nastaviti da pišu i biti prepoznatljivi po svojim radovima, kao i do sad, ne samo u okviru škole već i šire.
Selekciju najboljih radova nije bilo lako izvršiti ali je stručni žiri profesora CSHB, morao donijeti odluku. Tako da je:
I mjesto pripalo – Malbaški Lani IX1
II mjesto - Marković Mariji VI2
III mjesto – Radulović Filipu VII2

PISMO POLUMATURANTKINJE KORONI

Znam da se pismo počinje riječima ,,draga/dragi” ili „poštovana/poštovani”, ali ja ovo svoje pismo ne mogu početi tako… Previše sam ljuta da bih jednom virusu, koji je ljudima donio toliko patnje i straha, brige i neizvjesnosti, mogla da se obratim sa poštovanjem i da mu persiram. Zato, korono, obratiću ti se direktno, bez ustezanja!
Ovim ti pismom u ime svih nas polumaturanata i zvanično objavljujem rat. Možda previše personalizujem globalni problem, ali šta ću, muka me je natjerala, a i mnogo je razloga za to:
- ovo proljeće koje je moralo biti naše, ne miriše kao ostala proljeća,
- meni najdraže ljude najčešće ne mogu vidjeti i od srca zagrliti,
- naše polumaturske haljine ćute u mračnim ormarima strepeći da neće ugledati najljepšu majsku zoru,
- bijele košulje mojih drugova neće biti nemarno izgužvane u najljepšem danu i najluđoj noći naše generacije,
- naša su se drugarstva svela na virtuelni svijet, bez toplih zagrljaja, bezbrižnih šetnji i graje, šaputanja drugarskih tajni, daleko od igrališta i parkova.
- moja škola ćuti i pati, a školsko zvono više ne zvoni, ne odjekuje bat naših koraka… Klupe ispod dva velika hrasta na ulazu su prazne. Ne škripe krede po školskih tablama i naše stolice, dok uz osmijeh sjedamo u klupe… Mrežice u našoj fiskulturnoj sali nepomično stoje, i ne osjeća se strepnja pred pismeni zadatak i sreća nakon dobre ocjene.
I još se pitaš zašto ne osjećam poštovanje pri pomenu tvog imena! Znam ja dobro da protivnika, ma ko on bio, ne treba potcjenjivati. Mi smo svjesni tvoje razorne snage i moći, ali u jednom si se prevarila…
Ti sigurno ne znaš da je dijete rođeno da bude srećno, da slavi i da se veseli, da se druži i da voli. Mnogi su to pokušali da spriječe, pa i jači protivnici od tebe. Ali ni svi ratovi, bolesti i prirodne katastrofe nijesu u tome baš nijednom uspjeli pa nećeš, vjeruj mi, ni ti. Slavićemo mi i te kako i jače i bolje i opet će naša „Sutjeska“ da zahuči ponosno nošena nezaustavljivim uspjesima svojih pametnih đačkih glava. A do tada, boriću se oružjem koje te najviše boli, ostaću kod kuće! Ostaću doma koliko god trebalo i praću ruke i bezbroj puta, čitaću knjige, učiti, rado pratiti nastavu i svoje nastavnike na TV-u, gledati filmove i igrati razne porodične igre. Znam da ti to posebno smeta jer ti ne voliš red i organizaciju. Ostaću doma, ako treba, dok te naše Sunce ne sprži na vrućem podgoričkom asfaltu, dok ne postaneš istorija i jedno blijedo i ružno sjećanje.
A onda... Onda ću potrčati u zagrljaj svojim babama i đedu, konačno poljubiti svoje tetke i kobajagi se potući sa svojim bratom od tetke. Zatim ćemo nas pet najboljih drugarica, držeći se za ruke, obići sve naše ulice, pojesti slavljeničku tortu koja je, doduše, trebala biti poslužena krajem marta, smijati se i slaviti. I znaj, biće polumature, i biće đačkih knjiga bačenih uvis, iskrenih suza zbog rastanka i onih radosnica zbog novog početka.
Spremna sam na dugu bitku, na tvrd si se orah namjerila, jer ja branim ono svoje.
I na kraju, da bi znala sa kakvim protivnikom imaš posla, reći ću ti samo jedno: Djeca su vojska najjača, koja u svemu što ih snađe uvijek imaju snage i volje da od očiglednog kraja naprave novi, još ljepši početak!

Lana Malbaški IX-1
Mentor: Gorica Klačar-Marković

Ostani doma
Došla je kao nezvani gost,
izbacila Zemlju iz orbite,
tiho se ušunjala u naše živote,
isprva, činilo se kao velika glupost.
Uspjela je da za tren,
među nama poruši mostove,
odloži sve one stvari
što su se činile važne i neodložne,
otkaže mnoge letove,
stavi ljude na neočekivane životne testove.
Vjerovatno je došla
da pokaže koliko je moćna,
a mi ispadnemo mala bića bespomoćna.
Prevarila se grdno,
pokazaćemo joj zube,
jer smo spremni na istrajnost,
ljubav među ljudima nije slučajnost,
već nebrojiva beskonačnost.
Na istom zadatku,
ostaćemo svi doma,
zato što se iskreno volimo
i jedni za druge
spremni smo da se borimo,
želimo da se još dugo zajedno radujemo
i o ljubavi sa žarom govorimo.
Možda si tu da nas opet naučiš voljeti,
iako znaš da će tvoj dolazak neke jako zaboljeti,
ostaće sami bez oca, majke, sestre il' brata,
i u tuzi potpuno izgorjeti.

Neću ti izaći na dvoboj,

nećeš me izazvati da krenem vani,

zbog mojih bake i deke,
u tišini ove boli,
tamo nećeš sresti moje korake.
Dok moj hrabri tata,
svakoga dana žuri na posao,
majka strepi da l' je stavio masku,
ostani i ti doma, molim te,
nadaj se ponovo sunčevom bljesku.
Kada sve ovo ubrzo prođe,
jer sve što je ružno ima i svoj kraj,
da bih mogla opet zagrliti svoju tetku,
neću nasjesti na opakog virusa spletku.
Povešću takvu bitku,
neću mu dati povoda za pobjedu,
moja je odluka jasna,
OSTAĆU DOMA,
jer ne želim da u mom srcu dođe do brodoloma.
Da opet zagrliš druga,
čak i kada je u srcu tuga,
da vidiš školu i raduješ se zvonu,
ostani doma još ovo malo,
da bi nakon oluje ponovo sve zablistalo.
Marija Markovič VI2
OŠ “Sutjeska”
MENTOR: Mileva Zugič

Ostani doma

Vaskrs 2070. godine. Starina Filip okupio porodicu i posmatra ih zadovoljno. Unučići se utrkuju ko će prvi lomiti jaje sa đedom. Kućom odliježe dječija graja, a od toga, kažu, nema ništa ljepše.
I Filip je lomio jaja sa svojim đedovima, sve do te 2020. Te godine na Vaskrs već mjesec ipo dana đedove i babe nije vidio. Bješe to Vaskrs bez okupljanja, bez doručka kod đeda i babe po majci, sa ujakovom i tetkinom porodicom. Bez ručka kod đeda i babe po ocu, sa stricem, tetkama i njihovim porodicama. Bješe to sve tako, jer korona virus preko noći promijeni mnoge živote širom svijeta. Pojavi se iznenada u Vuhanu u Kini, proširii na ostale kontinente i đode na kraju i u Crnu Goru. Bili smo poslednja zemlja Evrope u kojoj se virus pojavio. Sve se mjere na vrijeme preduzeše, većina stanovništva je i poštovala i nekako najbolje prođosmo. Ne pređosmo trocifren broj oboljelih, niti jednocifren umrlih. Tada na viđelo izađoše prave vrijednosti. Pokaza se važnost i hrabrost ljekara i medicinskog osoblja, koji danonoćno, ne gledajući svoje porodice, ostajahu na radnom mjestu boreći se za ljudske živote. Prosvjetni radnici popeše se na najviši nivo obrazovanja, postaše IT stručnjaci i radeći na daljinu, svakodnevno sa TV ekrana, na viber grupama, preko mejlova ili u virtuelnim učionicama na različitim platformama držaše nam nastavu. Prodavci u trgovinama i apotekama radili su skraćeno radno vrijeme, ali pod punom "ratnom" opremom, sa rukavicama i maskama, čuvajući sebe i druge. Žrtve podnesoše junački i ostali koji su radili od kuće, ali i oni koji nijesu smjeli raditi, kao što su: ugostitelji, frizeri, kozmetičari, taksisti... Tokom tih mjeseci porodice su bile na okupu. Svakog dana kuća je mirisala na hleb i razna peciva. Razmišljao sam često kako li ću se ponovo, kad sve prođe, navići na kupovni hljeb. Stariji su bili često zabrinuti, ali nama je bilo lijepo. U kući na selu i oko kuće brzo su prolazili ti dani. Igrali smo košarke, fudbala, odbojke, vozili biciklo, sadili baštu i novi voćnjak, kosili travu i uživali na suncu i vazduhu. Bilo mi je žao drugara iz grada koji nijesu uopšte smjeli izaći iz stana. Njihova sjećanja biće sigurno drugačija od mojih, kao i njihove priče njihovim potomcima. U novembru su na vijestima javili da su blizu nalaženja vakcine i krajem decembra već je nađen lijek za Covid-19. Tog dana kada su objavili da su otkrili vakcinu protiv korone kao da je bila Nova godina. Svi su pucali vatromet i bacali maskice u vis. Bilo je predivno. Ljudi vakcinisani protiv korone su se raširenih ruku vraćali kući, a tako su ih i dočekivali kod kuće. Nikada se više nije dogodila takva pandemija, za prethodnih pedeset godina. Nakon te 2020.godine ljudi su postali obazriviji, brižniji, humaniji, vredniji, bolji u svakom smislu. Djeca su obožavala igrati se napolju, a telefoni i kompjuteri postaše kazna i obaveza. Počeše se čitati knjige i jedva se čekao odlazak u školu. Nastavnici i učenici postali su nekako bliskiji. Komunicirali su i na platformama u vezi sa domaćim zadacima, pa se nijesmo mnogo ni radovali telefonima, jer su nas tamo čekale obaveze. Iz godine u godinu prirodu su ljudi oplemenjavali i počeli sve više cijeniti. Svake godine po mjesec dana stopirali su se avionski letovi i ostale vrste saobraćaja, da odmori priroda od čovjeka. Dok su unuci sa pažnjom slušali priču svoga đeda, njegovim licem prođe sjeta, jer mu se učinje da čuje glas svoje majke, kao da ga doziva od nekud. Opet se čuje. Pojačava se i kao da govori da počinju časovi na RTCG.
Otvorih oči. Osjetih miris domaćeg hljeba. To je bio san. Brzo sam se obukao, uzeo svesku i olovku i otišao da pratim nastavu. Nisam bio skoncentrisan i sve sam razmišljao o mom uvrnutom snu. Nakon nastave sam zajedno sa majkom doručkovao i ispričao sam joj sve. Sa suzama u očima ona se osmjehu i reče mi da zato i ostajemo doma, kako bi moj san mogao jednog dana da se obistini.

Filip Radulović VII2
Mentor Sanja Uskoković

Uz najljepše zvuke iz svog doma i predivne lale iz bakinog vrta,šalje nam pozdrav Sofija Belada učenica IV2.
Učiteljica,
Suzana Dedović