Kad život jednom razbaca ljude, mogu li se oni zavjetovati da će se ponovo sresti?   Svako od nas, prekoračivši onaj prag života kad postane čovjek, zapita se ponekad što je ostalo od učionice ili dvorišta punih uspomena, čudeći se što smo u jednom tako malom, neznatnom, suženom prostoru , stvorili svoj beskrajni svijet, shvatajući da se u njega više nikad nećemo vratiti.  Uspomene nam niko ne može izbrisati, ni kofer znanja koji nosimo oduzeti pa zato i lijepi trenuci ostaju da žive kao svjedočanstvo jednog bezbrižnog odrastanja.   Lijepih trenutaka za učenika IX-5 Jovana Aleksića bilo je puno, a pečat svom devetogodišnjem školovanju dao je još jednom u nizu nagrada.

Dugogodišnji talenat koji je ispoljavao na poljima raznih grana umjetnosti ovoga puta je ovjeren prvom nagradom na literarnom konkursu “Moj budući poziv” koji je raspisao ZZZCG. Uz mentorsku podršku razredne i profesorice crnogorskog jezika Nataše Brnović  uspio je da kroz riječi izrazi svoja stremljenja, potrebe, želje i sve one male-velike želje koje tinjaju kod svakog mališana. Klavirska dirka, kao njegova buduća vodilja kroz život, mnogo obećava, a kada na ovaj način riječi i djela postanu jedno, ostaje nam da se nadamo i vjerujemo da će još dugo živjeti i opstajati krilatica “nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati”. Zapaženi rezultat pokazuje i dokazuje da naša škola već petu deceniju pruža kvalitetan vaspitno-obrazovni proces i uspijeva da učenike na pravi način pokrene, motiviše i podrži.